Tadžikistan

Kako do Interneta u Srbiji?

Najkraći odgovor: Nikako.

Malo duži odgovor: Pa zaaaaaaaajbano, ne znam, mooooooožda, ali teško. (češ-češ po glavi)

Hoćete dugačak odgovor koji sve objašnjava? Vežite se, polećemo...

Ambijent je sledeći: veći deo svog vremena provodim u Beogradu na prinudnom radu, da ne kažem studijama. Imam tu čast da kažem da sam jedan od prvih ljudi u Srbiji koji je koristio ne-dial-up internet, jer sam već u februaru ili martu 2005. uveo adsl u stan u kome sam živeo. Kako god, šetao sam se po raznim stanovima, provajderima i servisima na relaciji adsl-kablovski. Sve bez mnogo muke.

Sad sam apsolvent i, kako je prošao ispitni rok, rešio sam da sledeća 3, 4 meseca provedem kući. A tamo situacija sledeća: Moji imaju uveden adsl, ali ja ne živim sa njima već dve, tri godine, već sam na drugom kraju grada, imam stančić u kući gde žive i moj ujka i moj deda. Stan k'o stan – ima telefon, ima struju, ima vodu, ima kanalizaciju, ALI! nema uveden Internet. Nije mi ni trebao jer sam tu provodio godišnje najviše dva meseca, i to nikako iz jednog cuga.

Cela ova priča bi bila manje bolna da živim u Bajinoj Bašti, Donjem Milanovcu, Alibunaru ili Dimitrovgradu. Ne nipodaštavam ja nikoga, ali je činjenica da su to gradići sa 4, 5 hiljada stanovnika, udajljeni od Beograda (svemoćne tačke konvergencije sveg kapitala koji se sliva u Srbiju) u broju kilometara koji se piše sa tri cifre, jednostavno, “unutrašnjost” u svom najtipičnijem izdanju. Jok. Ja živim u Smederevu, u jednom od najvećih gradova u Srbiji, u gradu koji je na jebenih 40 minuta vožnje od centra Beograda. U gradu gde moje muke počinju :) (Dalje)


Odlutam ponekad...

Upravo to. I nije smešno! Ume to da bude strašno neprijatno iskustvo. Samo ako primetim. Ako ne primetim, onda mi se verovatno drugi smeju sa strane, a da nisam ni svestan. A ne znam šta je gora bruka od ta dva!

Pazi ’vako, u sveopštoj ludnici u Srbiji, na Balkanu, Evropi, celom svetu, u sistemu u kome smo jedino za ljudsku glupost sigurni da je beskrajna, u okruženju koje bi bilo mnogo lepše kada bi svi stali i malo razmislili, u situaciji gde je ideal demokratija (aka vladavina glupih), ja bolujem od jedne čudne bolesti. Naime, moj mozak odbija da prestane da radi. I mean it in a bad way. Ono, radi li radi, sav se dimi... (Dalje)


Zima, zima, e pa šta je...

Danas me umalo nije ubio kubik snega. Idem ulicom i TRAS! Na pola metra od mene se srušila gomila snega sa krova zgrade pored koje sam prolazio. Prvo sam se štrecnuo, a onda pogledao oko sebe da li me je neko video, da li mi se neko smeje. Dobro je, Vitanovačka ulica je bila uobičajeno prazna.

Prvog dana ovog Velikog Snega (iliti pre 3, 4 dana) sam kroz prozor stana video da je pao sneg. Naravno da sam bio oduševljen. Ruku na srce, ni približno onoliko koliko sam se oduševio kada sam izašao iz kuće tog dana. Tada sam shvatio da je to najveći sneg koji sam video u poslednjih nekoliko godina, možda čak i deset. Sneg ima tu neobjašnjivu moć da sve učini lepim. Čak i naši socrealistički gradovi izgledaju mnogo lepše pod slojem snega. O ogoljenom gradskom drveću, o selu ili prirodi pod snegom neću ni da pričam, to je svojevrsni stereotip lepote koga smo valjda svi svesni, nema svrhe da sad i ja to ponavljam:) (Dalje)