Tehnika nas iskvarila, njojzi hvala
Pozdrav, pozdrav svima na severnoj i južnoj Zemljinoj polulopti, pozdrav! Oduvek sam voleo da kradem taj pozdrav koji je Lane Gutović koristio kao Pustolov. Ne zato što zaista pozdravljam severnu i južnu poluloptu, kao greeting the whole world the hippie way, već je Pustlov bio jednostavno kul :)
Noćas sam imao jedno zanimljivo iskustvo. Što bi se reklo, nas nekoliko blejali na gajbi kod drugarice. Sedeli smo, cirkali smo pivo, nije da smo se ponapijali i nadrogirali – sedeli smo, pili pivo, pričali... i gledali crtaće. Ne, nismo gledali Simpsonove i Futuramu, nismo gledali South Park, nismo gledali mange i hentai porniće, jok. Gledali smo Duška Dugouška! Nekako se, u nekom trenutku, neko setio da pokaže ostalima neki dojajan klip na JuTubetu, a onda se neko drugi setio da pokaže neki drugi, pa je neko treći našao Duška Dugouška. Ne što je našao Duška per se, već je reč o crtaću sa našom starom sinhronizacijom, gde su glasove vadali Nikola Simić, Đuza Stoiljković i mnogi drugi dobro poznati, ali davno zaboravljeni glasovi koji su nas istog trenutka vratili u detinjstvo. Da, posle tog crtaća smo pustili neku drugu epizodu Duška Dugouška, pa neku treću, pa X-tu... Nakupilo se tu, bogme, nekoliko sati gledanja Duška Dugouška. Sa jednim izletom na Šilju u lovu na tigra.
Neću sada da pričam o tome koliko smo se uživali i smejali, niti ću da pričam o tome kakvi su nekad bili crtaći, a kakvi sada, neću da patetišem o prošlim vremenima i detinjstvu, to su sve neke druge teme. Ne, juče su mi se desile neke stvari koje su mi do juče bile spojive samo u teoriji, ali ne i u praksi.
U čemu je, zapravo, stvar?
Naslov bi možda više odgovarao da se umesto “tehnika“ tu nalazi reč kao što je “Internet”, ili “mobilni telefon”, ili “Facebook”, ali svi oni bi, zbog muškog roda, posle toga zahtevali “njojmu hvala”, što je, složićete se, nepravilno i čudno:)
Kakvih sve ljudi ima, ja sam sobom i krugom ljudi u kojem se krećem vrlo zadovoljan. Mislim na neku kulturu življenja, na osećaj za lepo (film, muzika, maniri...), na način izražavanja. Pa i pored toga, nije nas zaobišla, hm, nazovimo to tehno-sociološka degeneraciona revolucija koja se dešava u poslednje vreme. Prevelika zavisnost od tehnike, kompjutera, Interneta. Neke stvari koje su proizašle iz te situacije su štetne po nas, neke nisu toliko štetne koliko čine da sve nekako izgubi dušu i smisao.
Ja spadam u možda poslednju generaciju koja se seća gramofonskih ploča, ali su ipak na mene najveći utisak ostavile audio kasete. Nekada je trebalo da se iscimaš da nađeš nešto – juri, kopiraj, snimaj, presnimavaj, čuvaj, slušaj... Nije bilo lako doći do muzike. Zato si vodio računa o tome šta ćeš nabavljati. A i kad nabaviš nešto, ti to zaista i slušaš, izližu ti se magnetne trake od slušanja. Umeo si da čuvaš i vrednuješ tu muziku – pre svega trud onoga ko je to napravio, ali možda još više svoj trud, trud da dođeš do toga. A sada dođeš u situaciju da želiš da čuješ nešto, cap, nađeš torrent fajl, cap, download, cap, i ti za sat vremena imaš kompletnu diskografiju Pere Perića. Jebenih sat vremena ti treba da nabaviš nešto što je neko stvarao jebenih 20 godina! Pu, u lice, gosin Periću! Ni to ne bi bilo strašno da se nešto drugo ne dešava. Muzika je postala svima neograničeno dostupna. ’Ajde, da se ogradim, nije to kod svakog, ali generalno gledano imamo slučaj nagomilavanje muzike po harddiskovima i DVDevima, ja prvi imam 50gb muzike na hardu, od čega, recimo 10gb slušam, 5gb sam preslušao, ali ne slušam aktivno, 5gb sam pustio samo jedanput, i ničeg se ne sećam, a 30gb nisam pustio ni jednom. Planiram. Preslušaću ja to jednog dana. Aha, hoću. Malo sutra – muzika koju imam se nije drastično menjala poslednjih 5 godina. Ako za 5 godina nisam uzeo da preslušam 30gb muzike, onda jebiga. Heh, kao svojevrsna inflacija muzike: ima je svuda i lako je doći do nje, ergo njena vrednost je opala. Pu, još jednom, gosin Periću, ne samo da sam tvoj životni trud skinuo za sat vremena, nego što neću uspeti da odvojim makar još jedan toliki sat da preslušam to kao čovek. Neee, preslušaću na brzaka tebe, i gosin Marka Markovića, pa ću tako da zaključim da si ti sranje jer mi se gosin Marko učinio, onako, boljim.
Nije reč samo o muzici. U poslednje tri, četiri godine ljudi, ne da nabavljaju i čuvaju filmove, nego to sad rade i sa kompletnim serijama. Radim to i ja. Okej mi je to. Ali uopšte ne bežim od gledanja serije na TV. Mnogi, gotovo svi ljudi koje znam su u fazonu: A zašto bih to gledao onda kad se emituje, kada mogu da gledam onda kad meni odgovara? A zašto da ne? Ako izuzmemo objektivne razloge (neemitovanje na našim televizijama ili emitovanje jednom nedeljno), zašto da ne gledam na TV? Letos sam proveo dva meseca kod dede, spremao sam ispite, ali mi je super bilo to što su na RTS1 emitovali one lude bostonske advokate. (Dobro, serija bi bila prosek da nema genijalnog Alana Šora i sumanutog Denija Krejna, ali nećemo sad o tome.) Mogao sam ja do odem do kuće i nađem torrent. Ali ovako mi je bilo lepše. Kao jedan mali ritual. Učim ili ne učim do 00:15, a onda odem da spremim neku klopu i sednem u 00:30 da gledam seriju. Ne postoji logično objašnjenje, ali takvi nekakvi mali, lični rituali mi prijaju. Unose neku draž u život, u svakodnevicu. Zašto moramo biti toliko razmaženi pa gledati seriju samo kad se nama gleda???
Pa, uzmimo za primer foto-aparate? Nekada je bio proces kupiti film, pa napraviti fotke, pa vodiš računa koliko ćeš fotki napraviti, pa se posle dve nedelje, dok se razviju, smeješ kad vidiš kako si ispao na nekoj fotki. Danas... Vozi Miško, klikći do mile volje, ma bilijardu fotki staje na foto-aparat. Posebno je genijalna činjenica da posle svake napravljene fotke svi moraju da priđu aparatu i da vide kako su ispali. “Ijaoj, pa ovde nisam lepo ispozirala, ’ajde slikaj ponovo... ’ajde... ’Ajdeajdeajdeajdeeeee....“.
Da ne pričam kako su mobilni telefoni urnisali komunikaciju između ljudi. Konkretno, mislim na SMSove. Nema više razgovora. “E, ’de si, šta radiš, kako si?” Jok. Sve što nekome hoćeš da kažeš stane u 255 karaktera. ’Ajde, ima SMS svoju svrhu, ali šta se više dešava sa čestitkama za Novu Godinu, Božić, rođendan. Umesto da pozoveš nekog, da se čujete, da popričate, pošalješ 255 slova, najčešće je reč o poruci izvađenoj iz inboxa koju si sačuvao kad ju je tebi neko poslao. Realno, ja nekad zovem ljude da čestitam, nekad pošaljem SMS, ali i ako je SMS, potrudim se da sam nešto zanimljivo, interesantno i originalno sklepam. Kad dobijem šablonsku poruku kao čestitku, osetim se kao govno, da izvinete na izrazu. Šta, kao: eto, poslao sam ti poruku preko kurca, obavio sam i taj posao, to, da ti čestitam rodjendan, bolelo me je uvo da se potrudim malo. Preterujem. Sada je toliko normalno slati šablonske poruke da takve stvari ne shvatam lično. Čak i kad za dva Božića za redom od dve različite osobe dobijem tri puta istu poruku. Da, da, jednog Božića su mi i Dunja, i Bilja poslale istu poruku, da bi sledeće godine jedna od njih dve, ne sećam se koja, poslala opet tu istu poruku.
Kad smo kod čestitanja rođendana, desila mi se jedna smešna situacija pre tri meseca, kada je bio meni rođendan. Dobio sam gomilu rođendanskih čestitki preko Facebooka. Okej, da pojasnim nešto. Ja sam se na Facebook registrovao pre godinu dana, tokom ispitnog roka (gle čuda!) i, iako su mi one aplikacije u početku delovale zanimljivo, isključivo sam tamo zbog povezanosti sa ljudima. Pisaću o tome neki drugi put. Poenta je da uvek idem na “ignore”, šta god da mi pošalju. Jedino sklapam prijateljstva (uglavnom ne sa nekim novim ljudima), i ponekad, ali baš ponekad, se učlanim u neku grupu, ali ako mi je baš interesantna iz nekog razloga. Šta se desilo sad? Bio mi je rođendan. I ljudi čestitaju i preko FBa. Pošalju mi ljudi neku poruku (bilo na wall-u, bilo kao privatnu poruku), i okej. Međutim, posle dva, tri dana sretnem drugaricu na faksu i ona me pita zašto sam je iskulirao na FB? Da ne davim, nesporazum je izbio zbog toga što je meni ona “čestitala“ rođendan tako što mi je poslala Super Fancy Birthday Application Request u kojoj mi je poslala sliku torte. I ja to nisam video. Naravno, kada sve aplikacije, bez gledanja, ignorišem. Tad sam se zapitao, jebem mu mater, šta se dešava sa svim ovim ljudima???
Jedan moj drugar je meni rekao sledeću stvar: “Ti si jedini čovek koji kaže kako bi voleo da kompjuteri nikad nisu izmišljeni, a da si to kazao preko chata.” Pa jeste. Zahvaćen sam i ja bolestima društva, jebiga. Ali sam svestan njih. Nije da se na silu trudim da ostanem normalan, ali je činjenica da mi neke stvari strašno bodu oči. Zbog takvih stavova, i nekih drugih koji imaju veze sa ovim, me mnogi smatraju konzervativcem, da sam protiv evolucije umetnosti, filozofije i načina razmišljanja. Ja samo ne želim da neke nove vrednosti istisnu stare vrednosti, zato što je moguće da egzistiraju i stare, i nove paralelno. Tehnika, mobilni telefoni, Facebook, kompjuteri, Internet, foto-aparati, gomila, ogromna, ogrooooomna gomila različitih stvari koje su čovečanstvu podarene su, umesto da posluže svojoj pravoj svrsi, zagospodarile nama na jedan drugi način. Tužno.
Eto, na to me je podsetio Duško Dugouško: na YouTube, koji pripada ovim novim stvarima o kojima sam pričao, sam gledao Duška Dugouška koji pripada onim starim stvarima, stvarima koje nisu izgubile dušu, i čar, i draž, to su stvari koje ćemo uvek pamtiti i kojima ćemo se uvek vraćati. Nadam se da će izuzetak od prošle noći postati pravilo.
lepa razmišljanja za mladog čoveka. i ja glasam za Duška. i sve lepe stvari koje treba sačuvati. na prvom mestu komunikaciju izmedju ljudi. bez posrednika. ne dopada mi se da budem sendvič.
Prijatno!
Heh, mogu da se opkladim da su isto tako pričali kada su uvedeni telefoni. "Eeeeh, nekada smo pisali pisma... Pa ceo ritual kupovine papira, mastila... Pa sedneš, napišeš pismo, daš poštaru... A, danas! Telefoni! Samo okreneš broj - i to je to. Gde je tu romantika?"
:)
Šalim se. Ima dosta istine u tome što govoriš. Tehnologija je "nenormalno" ušla u sve aspekte našeg života u poslednjih 10 godina, što se nužno odrazilo na kvalitet našeg života... Kako u pozitivnom smislu (čekanje nove epizode omiljene serije zna da bude super, ali ipak više volim da po povratku sa posla, ubacim dvd, zalavim se na kauč, i kažem "ou, jea". :)
Brz pristup internetu nam nije omogućio samo da skidamo muziku, serije i filmove kao ludi, već i da uživamo u tim retro stvarima kojih je YouTube pun.
A prava "caka" je u pronalaženju balansa, tj mere. :)
PS Što se Pere Perića tiče :D nije mera kvaliteta za koliko će sati (minuta) neko da skine njegovu diskografiju, već koliko će sati svog života ispuniti tom muzikom! :) Tako da... Walk tall, Pero! :)
PPS A taman sam se spremala da te "napušim" što ne pišeš novi tekst... :)
@ domaćica
Što reče Džejn, sve je stvar mere :]
@ Džejn
Počeli smo sa napušavanjem, znači? :P
Pazi, ja se slažem s tobom. A propo "omiljene serije"" koju si spomenula: tako gledam i ja omiljene serije. Ali znam ljude kojima je preduslov da gledaju seriju je da je imaju kod sebe - tako il' nikako! Preterivanje.
A Peri neće opasti kvalitet, tako je, ali u moru drugih Pera teže je naći onog pravog. Ne gubi se kvalitet nego naša sposobnost da taj kvalitet uočimo i cenimo.
Nisam za idenje u nazad! Internet otvara mnoge mogućnosti koje su pre bile nemoguće. Uzmimo za primer mnoge bendove koji su postali popularni baš zahvaljujući Internetu, jer nisu imali sredstava da snime pravi album, da plate produkciju, marketing, itd, ali su imali kvalitet. Bitno je samo da Internet, kao i mnoge druge "nove stvari" treba koristiti na pravi način, ne gušeći stare vrednosti.
Slažem se sa autorom ovog članka u većini stvari koje je naveo, ali to je jednostavno zato što većina ljudi ne ume da se kontroliše tj. nema granice u nekim stvarima. Kada ste zadnji put poslali pismo nekom ko ne živi u vašem gradu? Nije nestalo koverata i poštara kada se pojavio Internet tj. servis elektronska pošta, već...
Ja sam se do pre 3, 4 godine povremeno dopisivao pravom poštom sa jednom drugaricom.
Zanimljiv je podatak da sam se sa njom upoznao preko Interneta )ima već 6, 7 godina) i da smo se za prvih 6 meseci našeg poznanstva razmenili oko 130 mejlova.
Kasnije se naše durgarstvo razvilo, evouliralo je u jednom pravcu, ali samo imali običaj i da šaljemo pisma. Čak je ona sama pravila koverte od omota Milka čokoladi :)
This game is becoming especially made for youngsters http://movi965.weebly.com/ As to the worth in the Bakugan fixtures in comparison to that which you
away from your age of 5 upwards, however the harder youthful http://ggdskjkl.webs.com/ would regularly spend for just about any pc console one they are relatively
kinds may properly uncover it challenging to undertake the calculations. But even http://gougoubizi.fotopages.com inexpensive. Also as they get much more involved so a child can construct up
so they will uncover the game quite pleasant and will adore it when their marble lands http://majesticmoncler.multiply.com/ the quantity of Bakugan characters they have. with one another with getting pleasant to hold out it is assisting a child improve
within one of the most appropriate type of card and so exposes the character within. http://521loveshopping.blogspot.com their maths know-how without any a number of them even realizing it.